Često se prema tijelu odnosimo na način da zaboravljamo da je dio nas. Kao bitan dio nas, tijelo je fizičko vozilo koje nas štiti, radi s nama, komunicira i traži pravilno postupanje, njegu, razumjevanje, svijest o njemu kakvo god ono bilo i prije svega dopuštanje da postoji takvo kakvo jest.

Radoznao ljudski duh, zaigran i čist u svojoj srži, nema razloga zašto ne bi preispitivao kako sam sebe tako i svijet u kojem živimo, posebno ono u što sumnjamo zbog upornog uvjeravanja u suprotno, društveno nametnuto.

" Poistovjetiti se s umom znači biti uhvaćen u zamku vremena: prisila da živimo gotovo isključivo kroz uspomene i predviđanja budućnosti. To dovodi do beskonačne zaokupljenosti prošlošću i budućnošću te nespremnosti da poštujete i priznate Sadašnji trenutak i da mu dopustite da postoji. Do prisile dolazi zato što vam prošlost pruža identitet, a budućnost nosi obećanje spasenja i ispunjenja u bilo kojem obliku. I jedno i drugo su prividi.." (Eckhart Tolle; Moć sadašnjeg trenutka)

Kada biste u ovom trenutku ostavili sve što radite i mislite, samo se prepustili promatranju toka disanja, što bi se desilo?

Potaknuta svakodnevnim fluktuacijama događaja u svijetu, kako vanjskom, tako i svojem unutarnjem, već duže vrijeme pr

Malo koja druga riječ u ljudskoj povijesti se može usporediti sa prostituiranjem jednog osjećaja koji je u svojoj srži čist, iskonski, neiskvaren.

Kako u svom vanjskom životnom prostoru tako i u intimi vlastitog unutarnjeg bića čovjek ima veliku potrebu balansa između životnih viškova i manjkova.

U što zaista možemo biti sigurni? Postoji li ikakva sigurnost za koju možemo reći da je dugoročnija od drugih trenutnih oblika sigurnosti? Vjerujem da postoji.