Integracija zdravlja tijela - duha - uma

                               Naš odnos prema tijelu može voditi u smjeru da zaboravljamo da je dio nas. Podsjetnik su bolesti, povrede, emocionalne i duševne patnje koje se prenose na fizički nivo u trenu kada uzrok traje neko vrijeme. Kao dio nas, tijelo je fizičko vozilo koje nas štiti, radi s nama, komunicira, traži ispravno postupanje, njegu, razumjevanje, svijest o njemu kakvo god bilo i prije svega dopuštanje da postoji takvo kakvo jest.

Ako krenemo u krajnosti čak i duhovna dimenzija života može postati opravdanje za nebrigu o fizičkom tijelu, a pri tome ne mislim na medijski iskreiranu ljepotu i cijelu industriju koja s njom dolazi, nego one baznu njegu vlastitog tijela gdje osluškujemo i pružamo tijelu ono što mu je potrebno za održavanje zdravlja.  

Jedan od simptoma manjka brige jest kronična iscrpljenost koja može biti rezultat manjka sna, manjka nutritivnih elemenata za izgradnju imuniteta, zagađenost - zasićenost toksinima, te nerijetko mentalna i emocionalna preopterećenost.

Sastavni dijelovi našeg zdravlja su mentalno, emotivno i duševno zdravlje. Njihovim zapostavljanjem činimo trajnu štetu svojem biću. 

Odgovornost

Kako tijelu pomoći u vrijeme kada intenzivno gubimo kontakt sa planetom koja nas održava? Kako održati interakciju "tijelo - um - duh" tako da funkcionira na stabilniji način u dualnom svijetu koji nas melje svakim danom?

Umjesto vječitog prebacivanja odgovornosti na druge (osobe, događaji) zašto ne bismo naprosto krenuli u promjene sami, na način da preuzmemo odgovornost za naš život čak i kada su vanjske odgovornosti uzrok naše patnje?

A to je moguće samo na jedan način, vlastitim snagama.

Materijalna dimenzija stvarnosti

Čovjek nije biće tjelesnosti, već je tijelo vozilo u kojem duša prebiva vrlo kratko prije nego li kreće dalje u nove načine učenja. 

Bez obzira na privlačnost ove materijalne dimenzije, nitko od nas nije sposoban biti trajni prebivaoc ovdje, iako to stalno zaboravljamo. Podsjećaju nas životne tragedije. Dakle, sreća je stanje u kojem prebivamo, ona nam ne dolazi preko materijalnih zadovoljština iako se tako često čini.

Čovjek je jedino biće ove planete koje ne zna živjeti sada, u ovom trenutku. Ne zato jer to nije u našoj prirodi već zato jer smo uvučeni u vrtlog svakodnevice u čijim smo se ponavljanjima pogubili. Iz tog razloga potrebno je nešto drastično da nam presiječe iluziju u koju smo uvučeni i skrati nam put.

Stalni napori za preživljavanjem i pokušajem održavanja nečega "svojeg" ovdje, postala je stalna borba. Jedino što se mjenja kroz stoljeća vanjske su okolnosti, napredak tehnologije, te u posljednje vrijeme lagano otvaranje čovjekove svijesti. 

Svi smo u istoj mreži. Razlike između kapitalističkog i robovlasničkog društva sve su manje. Granice se brišu. Jedina razlika je u tome što čovjek kapitalizma sa sobom nosi iluziju slobode koju zapravo fizički nema i osjeća je jedino u granicama zacrtanog. 

Kronične bolesti, fizičke, psihičke, emotivne i duševne prirode u konstantnom su porastu. Ljudi koji su se uspjevali nositi sa svakodnevicom, zbog društva konzumerizma, više nisu u stanju. Ili rječima Nikole Tesle:

" Kapitalizam je kao vatra, ako se pusti da slobodno gori bez kontrole zapalit će cijeli svijet!"  (N.Tesla, 1901 god.)

Jednom rječju, svi pucamo po šavovima. S druge strane nametnute su norme ponašanja vjerskih i političkih institucija koje se već dugo ne pomiču s mjesta. Jedino što čine jest mjenjanje vanjskog prezentiranja, ipak sve je zapravo isto za one koji pažljivo gledaju.

Konstantno kretanje donosi nam širenje umjesto skupljanja - uskogrudnosti, manjka milosrđa i mržnje. Svaki oblik iskustva koji donosi patnju također gradi naše kapacitete za razumjevanje, suosjećanje, te znanje koje nije prenosivo pisanim putem. Znanje se u našoj krutoj svakodnevici i lošem sustavu obrazovanja shvača kao nešto što je potrebno "naučiti", ne postoji kapacitet razumjevanja, kreativnosti, igre.

Zbog gubitka povezanosti s našim višim bićem, "ja", stvoriteljem, Božjim prisutstvom, sadašnjim trenutkom, mi sve više tonemo i ne vidimo da svemu jednom mora doći kraj. Sve što postoji ima svoj početak i kraj u fizičkoj dimenziji. Svijet dualnosti ima svoje zakonitosti kojima nitko ne može pobjeći. 

Cjeloživotno ulaganje u sebe na način na koji nam prilike dopuštaju mora postati dosljedna navika. Usponi i padovi su dio života, krenemo, pa stanemo i tako uglavnom stalno. Alati koji nam pomažu na svakom koraku su raznoliki i prilagođeni svakome. Neki od osnovnih alata koje smatram najbitnijima:

FIZIČKA AKTIVNOST

"Tjelesno obrazovanje treba da je jednako sa umnim obrazovanjem." (Sokrat)

Fizička aktivnost usmjerena potrebama i mogućnostima tijela jedina dovodi do ravnoteže. Sve odveč forsirane ili nametnute vrijednosti rijetko rezultiraju dobrim rezultatima, a ono je uvijek zdravlje i balans između tijela i drugih dijelova nas samih. Nisu svi sposobni niti zainteresitani za bavljenje profesionalnim sportom niti težom fizičkom aktivnošću. Tjeranje sebe van granica onoga što mislimo da trenutno možemo, uvijek može biti inspirativno, olakšavajuće i dobro za nas, ali za to nije sposoban svatko niti bi trebao biti. Postoje mnoge aktivnosti kod kojih se radi na disciplinama koje direktno uključuju i na dublje sfere našeg bića kao joga, aikido, budo, hodanje prirodom, blizina životinja i biljnog svijeta, vrt..

Uz fizičko tijelo, bez zdravog emotivnog tijela, zdravih emocija, mentalnog sklopa i duševnog života, tijelo obolijeva čim obolijeva ijedan od njih.

PSIHOLOŠKO ZDRAVLJE 

Osporavanje važnosti psihološkog zdravlja nikada nije dobra solucija, pri tome mislim održavanje u granicama normale gdje pazimo, ali nismo fanatici ukalupljeni u definicije koje nam nameću stručnjaci i društvo. Da je to moguće, život bi zasigurno bio savršen, a nije! Svakodnevna koncentracija na bitne segmente koji održavaju naše psihološko zdravlje - od presudne su važnosti, jer olakšavaju momente u kojima bi popucali po šavovima. Jedna od najgorih stvari koje sebi možemo učiniti jest da nikada ne tražimo savjet, pomoć ili uho koje nas sluša bez predrasuda i osuda. Podcjenjujemo pomoć koja nam može olakšati svakodnevicu i nošenje sa stresovima od kojih nitko nije slobodan. Danas, u vrijeme kada postoje niz metoda i načina da si olakšamo život, svakako je korisno da nešto od toga koristimo kao alat u vlastitom životu. 

DOVOLJNO KVALITETNOG SNA  

Nerjetko, nenamjerno osporavamo važnost kvalitenog sna. Što znači kvalitetan san?

To podrazumjeva spavanje u ono vrijeme kada naše tijelo ima najveću razinu vlastite regeneracije, kratko rečeno. Iako znamo da često nismo u mogućnosrti zadovoljiti potrebe za snom, od presudne je važnosti probati ne probiti donju granicu od 6 sati ili barem ne leći kasnije od 22 sati. Zvanja koja imaju radne sate kada mi ostali spavamo, puno teže regeneriraju tijelo i um, ali to ne znaći da će nužno oboliti, samo je potrebno puno više pažnje dati imunitetu, nutritivnoj suplementaciji i nadoknadi sna. 

San nikada nije pametno podcjenjivati, mnoge bolesti ili oboljenja poput visokog krvnog tlaka, pa do pogoršanja ozbiljnih bolesti, može biti posljedica nedovoljne količine zdravog spavanja. Manjak sna također može biti okidač za teža oboljenja, jer se sva energija tijela troši na prekomjerno održavanje. 

DUHOVNI I DUŠEVNI MIR NAŠEG BIĆA

Neodvojivi dio nas svakako je naš duhovni razvoj. Pri tome ne apeliram na religiozni oblik duhovnosti već naš unutarnji duševni sklad koji se razvija paralelno sa svime onim što život servira pred nas.

Baza čovjekovog duševnog mira jest u pomirljivosti sa vanjskim i unutarnjim svijetom, u konačnosti u pomirenosti i predanosti Gospodu/višoj sili. Ta pomirljivost dolazi iz ispravnog djelovanja i saznanja vlastite mirne savjesti.

Od presudne je važnosti pronači snagu koja nas vidno razlikuje od životinjske prirode bazirane na instinktu. Naša braća - svako ljudsko biće, životinja, biljka i mineral koji nas okružuju, sadrži život u sebi.

Niti jedno stvorenje nije izbjeglo pravdu koja nas stiže niti reakciju univerzuma na našu ne/humanost i suosjećanje sa svim postojećim.

Čovjek vrlo često živi kroz svoje riječi, premalo i prerjetko kroz intuiciju, kroz srce. Razum je čimbenik koji nije za osporavanja, ali bez emocije nema svoju cjelinu niti potpunu ljudskost kroz koju se ljudsko biće može potpuno duševno ostvariti.

Duševni razvoj čovjeka tjera da evoluira na znatno brži i kvalitetniji način nego vucaranje po bespučima vječitih ponavljanja grešaka.

Prihvačanje odgovornosti za cijeli paket - osjećaje, riječi, misli, djela, a na kraju i svoj cio život. Ljudska prava ne postoje bez odgovornosti i obaveza, bez obzira na to što je život servirao pred nas. Prihvačanjem odgovornosti za vlastito postojanje lakše prihvačamo negativne kao i pozitivne aspekte života.

Pamtim riječi Ivana Cankara: "Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol."

Budisti govore da je velika privilegija roditi se kao ljudsko biće. Također izuzetno teško doči do ljudske inkarnacije.

"Svi se razvijamo u svome vlastitom ritmu, nemoj zamjerati niti se vezati za ičiji razvoj, već isključivo svoj. Svi imamo upravo onaj put kojim idemo i taj je jedini trenutno ispravan za nas. Uz čistu savjest, znajući da si pružila/o ruku, pomoć, empatiju. Ali također, zdravo zaštititi sebe.

NUTRITIVNO BOGATA I RAZNOVRSNA BILJNA HRANA 

Još jedan nezanemarivi dio predstavlja hrana i tekućina koju unosimo u svoje tijelo. Hrana prije svega predstavlja gradivno tkivo za naše tijelo, stoga dolazi među prve najbitnije čimbenike kod pomaganja vlastitom tijelu da održi balans tijela - uma - duha. Sto znači nutritivno bogata hrana?

Prije svega to znači hrana koja je u svojem najprirodnijem obliku, što manje obrađena (termički) i jede se na prazan želudac.

Hrana ne bi trebala (ili u što manjim količinama) sadržavati nikakve dodatke, umjetne tvari, pojačivače, biti prskana otrovima u tijeku rasta ili naknadno prije prodaje radi održavanja dugotrajno svježeg izgleda.

Svježe cjeđeni sokovi, svježe voće i povrće predstavljaju bazu zdrave prehrane i potpore tijelu.

VLASTITA ŽIVOTNA ZADOVOLJSTVA

"Kakvo olakšanje osjeća opterećeni čovjek koji je dugo hodao svijetom patnje kada odloži svoj težak i beskoristan teret!"    (Longchen Rabjam)

U vrevi svakodnevice čovjek se gubi kao u Pandorinoj kutiji, tražeći izlaz iz rutine koja teće u krug, ne bi li našao trenutak životnog zadovoljstva da nahrani vlastitu glad za slobodnijim i smislenijim životom.

Kako se mi sami mjenjamo i naš pogled na svijet formira drugačije boje, promjene one sitne kao i krupnije postaju materijalizirane sve više iz dana u dan. Prvo misli i emocije, tek tada materijalizacija. Čovjek ne može mjenjati svoju nutrinu, a da se nakon toga postepeno ne počne mjenjati svijet oko njega.

To je zakon kojem smo svi podložni. Zato je pogrešno pokušavati promijeniti druge ljude, vjećno težiti pomoći drugome ne bi li bio "bolji", prilagođen našem pogledu na svijet. Sve najbolje ikad proizašlo počelo je prvo od nas samih, tada tek krenulo van u svijet. 

Životna zadovoljstva nisu uvijek ono što se čini na prvi pogled. Sitne životne radosti i društvo "naših ljudi" često su kamen temeljac za gradnju zadovoljstva.

Ono kreće od čovjekove svjesnosti da sutra može i ne mora biti bolje, da sutra možemo i ne moramo biti sretniji, zadovoljniji, ispunjeniji, sposobniji da idemo svojim putem. Onim putem kojeg smo oduvijek željeli živjeti, a nismo imali mogućnosti, a možda niti hrabrosti.

Zadovoljstvo na kraju krajeva uvijek mjerimo mi sami.

Vlastito zadovoljstvo osjećaj je da se jedno divno stvorenje budi svako jutro pored vas, da ste za nijansu sretniji, da je baš danas sunčan dan, da ste zdravi i malo mudriji nego jučer. 

ODRŽAVANJE ČISTOĆE ŽIVOTNOG PROSTORA VAN I UNUTAR NAS

Baš kao u vlastitom kućanstvu, brizi o vlastitom automobilu, imovini, potrebito je čišćenje životnog prostora u kojem živimo unutar i van sebe. Potrebno je poraditi na teškim sjećanjima, vratiti prošlost tamo gdje joj je i mjesto, izbaciti uljeze za koje ne znamo kako su se uvukli u naš životni prostor ili stare parazite koji cicaju krv godinama, prerezati žice koje su ustajale i beskorisne, otvoriti prozore da svježina uđe.

Ustajalost u bilo kojoj navici koja paralizira naš život i na dozvoljava nam da se krećemo, širimo, dišemo i razvijamo - nikako nije izbor, ona je samo navika! A ako je nametnuta od drugih, možda je vrijeme da razmislimo da li krenuti u razrješavanje toga što nam se nameče.

Kao svaka druga tako i ova navika nakupljanja viškova mora doći svome kraju. Navikli smo da je dobro sve ono što je poznato svima, da se uvijek sluša savjete koji se dijele kao bomboni, da poštujemo naučene norme koje nam društvo nameče, biti dobro i fino odgojeni ne bi li uvrijedili nekoga, riješili se tereta koji nije naš i očistiti konačno životni prostor na koji imamo pravo!  

Čistimo i vlastitu savjest koja kao takva služi kao kompas naše duše, kao vodič našeg srca koje dobro zna gdje smo bili i prema kuda se krećemo. Savjest nije ono što nazivaju grižnjom savjesti. Grižnja savjesti je nametnuta i uglavnom je manipulacija drugih nad nama. Te dvije razlike bitno je imati na umu.

Savjest je vodilja koja uobličuje moralne vrijednosti, dostojanstvo, koja poštuje tuđa prava jednako kao i naša vlastita. Savjest je naša nit poveznica s onim što je van materijalnog aspekta stvarnosti i veže nas sa "višim ja" prisutnim, sa čistim i neokaljanim "ja" koje služi našem razvoju i evoluciji svijesti. Daje nam smjernice bez kojih je vrlo teško hodati kroz život. Oglušujući se vlastitom "ja" zapadamo u prostor koji vodi puno težim i dužim putevima, patnjom na svim nivoima. To je put manjka suosjećanja, čovječnosti, humanosti, ljudskih vrijednosti.

Vlastiti životni prostor i našu nutrinu čistimo od emotivnih i psiholoških pijavica koje nas polako ubijaju svojom manipulacijom, vrlo često slabo vidljivom i u službi za "naše dobro."

Čistiti svoj životni prostor znači paziti kako, s kime i na koji način vežemo svoje postojanje. To znači znati pogriješiti, ali i nositi se s tom pogreškom.

I na kraju srce, za neke organ ljudskog tijela, za druge cijeli svijet sa svim pripadajućim vrijednostima koje čine jedno božansko - ljudsko biće. 

Srce održava našu lakšu povezanost sa stabilnim umom ili kako kaže Dalaj Lama:  "Otvoreno srce je Otvoreni Um!" 

FUNKCIONALNOST I POJEDNOSTAVLJENJE ŽIVOTA

Svjesni vlastitih ograničenja, kao i mogućnosti koje su najćešće oskudne, nekako gubimo iz vida onaj prostor između toga dvoje. Tu dolazi ideja o pojednostavljenju svega onoga što nam može donjeti lakoću, mir i život u našim uzdama, uzdama makar djelomične slobode. Funkcionalnost je jedan segment koji podcjenjujemo, a može nam jako olakšati svakodnevicu.

Počevši od posla, svakodnevne utrke u jednom obiteljskom životu, duhovnog zadovoljstva, hobija, vlastitog prostora koji nam je potreban ili nečeg trećega, svaka sitnica koju pojednostavimo ili čak odgodimo i stavimo u ladicu da čeka neka druga vremena u kojima čemo lakše njome baratati, činimo si veliku uslugu, a nadasve u svoj životni prostor puštamo upravo PROSTOR i mir! 

Dopustiti da ne kukamo više za nepreboljenim i nepreželjenim ljudima, događajima, željama, onima koji se nikada neće vratiti jer to ne žele ili ih mi takve ne želimo. Ono što sami sebi radimo često je ravno emotivnom samoubojstvu. Život nas često tjera od onoga što nije za nas, a cijelo to vrijeme mi za tim stvarima ili ljudima uporno trčimo!

Njegujte i volite sebe do te granice da se izgubite u tom osjećaju i konačno shvatite što je to jednostavnost. Ona je puna života, šarena, ispunjena i lakša. Mnogo lakša!

Dopustiti da sa djecom provedete cijeli dan, a bez da išta radite osim igre, zabave i biti na svježem zraku, dopustite si djetinjstvo, bez novina, televizije, mobitela, opterečenja... 

Dopustite sebi da jednostavnost uđe u vaš život barem povremeno, jer tada ćete vidjeti da vam prelazi u naviku koje čete se teško rješiti. Živite svoj život bez suvišnih nezdravih očekivanja. Imate samo ovaj život, zato držite ga dovoljno čvrsto da je siguran, ali dovoljno nježno, tek na vrhu dlana, da bude slobodan i poletan poput povjetarca. Vaš je. Osvjestite to.

Hajdemo život učiniti jednostavnijim! Hajdemo živjeti!