Sigurnost

                                 Taj bazni iskonski osjećaj, dojam, potreba zvana Sigurnost! Ne postoji niti jedno biće koje se nije u nekom trenu susrelo sa osjećajem manjka sigurnosti. Rađamo se i umiremo sa tim osnovnim osjećajem koji je vrlo bitan tokom cijelog našeg života. Čak i ljudi koji su pravi nomadi i nisu stacionirani niti na jedno trajno odredište, posjeduju potrebu za sigurnost u sebi, onu bazičnu potrebu koja nailazi sve okom vidljive potrebe koje možemo definirati materijalnom ili nematerijalnom prirodom.

Sigurnost kao takva može biti definirana najjednostavnije bez dodatnih ulaženja u nepotrebno nabrajanje:

• Na osnovne ljudske potrebe za materijalnom - fiziološkom sigurnošću,
• Za psihološkom stabilnošću, emotivnim zdravljem i
• Sociološka pripadnost ili prihvaćenost.

Čovjek ima također puno širi spektar potreba za sigurnošću, jedna od njih svakako je duhovna evolucija, svjesni razvoj popraćen vlastitom sigurnošću o putu kojim se krećemo. 

Tipovi sigurnosti

Kakav tip sigurnosti, zašto i na koji način je kome potreban ovisi koliko o čovjekovom karakteru, odgoju, društvu kojem je bio i jest izložen, te njegovoj duševnoj snazi. 

U što zaista možemo biti sigurni? Postoji li ikakva sigurnost za koju možemo reći da je dugoročnija od drugih trenutnih oblika sigurnosti u ovom smrtnom tijelu? Vjerujem da postoji.

Naime, ako postoji išta u što možemo biti sigurni, išta za što se možemo primiti u trenucima kada ne postoji ništa i nitko za šta se možemo sa povjerenjem uhvatiti  - to smo mi sami! Mi sami s vremenom i vlastitim karakterom, mentalnom, emocionalnom, te duševnom izgradnjom postajemo smireniji, umno sigurniji i jači bez obzira na vanjske okolnosti.

Vanjske okolnosti su primjesa društvenih zbivanja, tuđih i naših unutarnjih svjetova, karmičkih zbivanja i uvjeta planete na kojoj trenutno prebivamo. Stoga, u najvećem broju slučajeva već nakon kratkog vremena možemo reći da smo svojim vlastitim trudom postigli unutarnju sigurnost koja više ne nestaje sa svakom vanjskom mjenom sa kojom se susrećemo.

Unutarnji mir i sigurnost što dolazi životnim iskustvom ne znači da se više nećemo uzrujati, da nećemo patiti, tugovati ili vrištati na nekoga od nemoći da drugačije riješimo situaciju. Mnogi od nas shrvani su velikim tragedijama osobnih gubitaka, rata, bolima, posljedicama nasilja, psihološkim ožiljcima, emocionalnim ranama i patnjama kojima se često ne nadzire kraj.

Imamo apsolutno pravo na ispoljavanje svojih emocija, te obranu samih sebe u slučaju fizičke agresije sa suprotne strane. 

Niti jedno dijete ne odrasta bez ožiljaka. Odrasli čovjek, životinja, te naša planeta zaslužuju tretman kakav doliči civiliziranom dijelu čovječanstva. Bez toga nema napretka, nema izgradnje pravednijeg i smislenijeg društva, nema evolucije niti pravde. Ne treba živjeti u utopiji da se sve može riješiti mirnim putem, da se ljudska sigurnost može osigurati bez sukoba, međutim na razini pojedinca mi uistinu možemo učiniti više nego mnogo svojim malim doprinosom, počevši od nas samih i naše obitelji, zajednice, škole, grada! Poslovica kaže: Lakše je podiči jedno divno, plemenito, miroljubivo i pametno dijete nego mijenjati ili popravljati odraslog čovjeka. Stoga je prvi i osnovni korak rad društva, školstva i ostalih ustanova na djeci koja svoje karakterne osobitosti i podložnost masi pokazuju već u najranijoj dobi.

Edukacijom i radom sa djecom naučiti ćemo ih i prije svega pokazati im da imaju apsolutno pravo na vlastitu sigurnost u svim sferama svojeg života i da im to pravo nitko ne smije oduzeti. Moraju postojati jasne granice, jer u suprotnom kao što se vidi iz današnjeg društva, pametni i dobri ljudi ne djeluju nego ignoriraju probleme i stanje društva, dok mržnja, zloba i psihičke bolesti vladaju svijetom. Mediji su prepuni subliminarnih poruka agresije, tihog ili glasnog nasilja, oduzimanja sigurnosti, samopouzdanja i poziva na nasilje. To su prve i osnovne stvari koje se u Hrvatskoj još nisu niti krenule mijenjati. 

Sigurnost nije nešto što čovjek može staviti pod tepih, ona je zrak koji imamo pravo svi i svagdje isti disati. Vjerujem da se svijest pojedinaca ipak pomalo mijenja. Međutim ovaj put je to drastično i raslojavamo se na suprotne strane. Jedni idu putem evolucije, drugi koračaju unazad. Nastaju velika društvena i socijalna raslojavanja koja više nitko ne može zaustaviti. No i to je dio razvoja naše civilizacije i kao takav treba prihvatiti i taj dio vijuganja na putu. Neugodan i neophodan!

Ono što je nekome sigurnost, nekom drugome je zatvor - krletka za nesigurne i doživljava je na sličan način kao što klaustrofobični ljudi doživljavaju zatvoren prostor. Jedno veliko ograničenje naspram širokoj slobodi koja im je na raspolaganju. Zapravo mnogim je ljudima sigurnost unutar raspona širine vlastitih krila, širine vlastitog duha, jednako materijalno kako i u duhovnom smislu našeg prebivanja ovdje i sada. Potreba jedne takve osobnosti i karakteristika duha jest takva da mu ne dozvoljava one odlike koje nama predstavlja osjećaj sigurnosti. Ali ono što nas uglavnom sve spaja (sa malim iznimkama) jest činjenica da ipak svatko od nas treba ono što ja zovem - središtem (vlastitim centrom). Čak i najosebujnije osobe sa fizičkim ili duševnim prebivalištem na mnogim stranama i širinama - imaju svoje središte. Nisam još srela nikoga tko ga zaista nema. Naše središte je ili određeno fiziološko područje, poput rodnog mjesta, osobe, uspomene i sl.

To može biti osoba - netko tko je obilježio naš život, određeni događaj, sjećanje ili cilj budućnosti koji nam predstavljaju središte naše sigurnosti ovdje i sada na planeti. Neki duhovni ljudi koji su se oslobodili maye - iluzije ovog svijeta jasno su tvrdili da je njihovo središte sveukupna svijst, energija od koje smo svi sastavljeni, cjelokupni univerzum ili  tzv Akasha. 

Prije nekoliko godina tokom susreta s jednom izuzetnom osobnom koja je obilježila ne samo tadašnje razdoblje mog života već daljnji razvoj, tok mojih manje ili više svjesnih odluka i puteva, u tome prisutstvu došla sam do jednog bitnog zaključka. Kada čovjekov manjak životnog iskustva, te karmički putevi koji su neizbježni, njegova uskogrudnost ili naprosto utjecaj negativne strane njegovog ega dođe na vidjelo, život nas prisilno gura u razvoj i bilo bi mudro prihvatiti to učenje, jer sve što nismo voljni prihvatiti sad, biti ćemo biti prisiljeni kasnije kroz ponovljeni niz susreta s istim ili sličnim problemom ili naprosto potrebnim duševnim, mentalnim i emocionalnim razvojem kroz teže lekcije.

Sve u svemu, i van fizičke ne-pokretljivosti sigurnost nas može poticati na prave životne pustolovine vlastitog duha, razvoja svog bića i evolucije u širenju svijesti. Dakle, što je sigurnost?! Hajdemo od lakšega, sto je sigurnost u žensko - muskom odnosu, sto je sigurnost u odnosu dijete - roditelj, prijatelj, prijateljica, ljubavnik - ljubavnica, učitelj - učenik...bezbroj mogučnosti samo u ovoj prisnijoj osobnoj varijanti koja jos ne uključuje druge sastavne dijelove života kao posao, edukacija, bazični opstanak dostojan živog bića, financijska stabilnost i imovinska, emocionalno - psiholoska sigurnost, te ostale dijelove zivota. 

Igra sigurnosti odraslog čovjeka, danas je tu, sutra tamo, život ga melje i izokreće kao pijavicu u vrtlogu. Doslovno se igra nama. Od prvog daha sigurnost igra presudnu i najbitniju stavku našeg postojanja na ovoj planeti, u kojem god smislu i segmentu života to bilo. Sve šta se događa, vraća se direktno na osjećaj one bazične sigurnosti, iskonske sigurnosti, simbolično majke koja nas kao dijete drži u rukama.

Zato nam je jedna od prvih stavaka kojom se moramo pozabaviti upravo osjećaj Sigurnosti.