Kotač promjena - naš put kroz vrijeme

           " Poistovjetiti se s umom znači biti uhvaćen u zamku vremena: prisila da živimo gotovo isključivo kroz uspomene i predviđanja budućnosti. To dovodi do beskonačne zaokupljenosti prošlošću i budućnošću te nespremnosti da poštujete i priznate Sadašnji trenutak i da mu dopustite da postoji. Do prisile dolazi zato što vam prošlost pruža identitet, a budućnost nosi obećanje spasenja i ispunjenja u bilo kojem obliku. I jedno i drugo su prividi.."

(Eckhart Tolle; Moć sadašnjeg trenutka)

Konstanta života postavlja nas spram toka vremena koji kao da teče bez mogućnosti da ga kontroliramo i na njega utječemo. 

Da bi se ova tema načela potrebno je povezati više naoko nepovezivih područja. Sva su bitna da bi čovjek u cjelinu stavio pojam Vremena, koje nam kako se pričinja zadaje više poteškoća nego blagodati.

Na prvi pogled kotač vremena čini se kao tijek ove zemaljske kolotečine, nemilosrdni duh nesvjesnog, te one tri riječi: prošlost, sadašnjost i budućnost - kao da potiho dominiraju našim životom.

Neupitno je da mi ljudska bića u izgradnji svog životnog prostora - događajima, ljudima, prošlosti dozvoljavaju da utječu i formiraju sadašnjost, ujedno dozvoljavajući mislima da formiraju naše emocije i utječu na prosudbu i djelovanje, što jednim većim djelom ne možemo promjeniti. Međutim, možemo li svjesno i postepeno svoj život dovesti bliže vlastitoj srži? Vjerujem da je moguće. Ne samo zbog različitih metoda koje nam mogu služiti kao pomoć, već zato jer to ovisi o snazi čovjekove volje, motiviranosti i upornosti uslijed najgorih životnih nedaća. 

Ako se ne radi o po život opasnim situacijama, u svim ostalim trenucima mnogo je mudrije prihvatiti momenat koji nam se dešava, prihvatiti događaj koji je uslijedio, ljude koji su baš takvi kakvi jesu i dopustiti da se um i srce prvo umire. Mir koji sa prihvaćanjem proizlazi iz nas, puno je produktivniji nego poriv za borbom koja u većini slučajeva nije niti plodonosna.

Povod za neprimjerenom agresijom, uvijek proizlazi iz jednog ishoda, a to je naš unutarnji nemir i nesigurnost. Osim neprihvaćanjem, nemir dolazi bjegom od stvarnosti, gdje se opet vraćamo na neprihvaćanje života onakvog kakav sada jest sa svim svojim sadržajima. Nemir proizlazi i iz straha koji je opet borba, ali ne borba za goli život nego strepnja nad najmanjim sitnicama kojima se naš um bavi, uskraćujuči nam dragocjene momente života. 

Iz toga i niza životnih traumatskih situacija, proizlazi mnoštvo teških stanja koja čovjeku slijede kao posljedica stresnih stanja sa kojima se dugo nosimo i na kraju fiziološki i mentalno dolazimo u situaciju gdje su nam potrebni alati, terapeuti, rad, pa i medicinska pomoć u kojoj ćemo se izboriti sa sve težim stanjem u koje smo emotivno, psihički upali. Isto stanje otežava svakodnevicu, funkcioniranje u smjeru obaveza koje smo navikli obavljati i onih koje ne možemo izbjeći.

Najčešća stanja su Anksiozno - depresivni poremečaj, napadaji panike koji proizlaze kao posljedica stresnog stanja i nemogućnosti da naš mozak reagira primjereno na situacije koje nisu opasne po život. Svakodnevica, najmanje obaveze i problemi postaju odveć stresni da se čovjek izbori sa njima i da tijelo ne reagira sa prekomjernim lućenjem hormona stresa, visokim otkucajima srca, panikom koja često onemogućava čovjeka u najosnovnijim životnim funkcijama, reakcijama i obavezama.

Jako velik broj mladih ljudi od rane dobi od vremena pandemije kovida ima velike poteskoće sa suočavanje sa svakodnevnim životim, zavu je novom pandemijom koja je zahvatila ljude, a nije bezopasna. Potpora obitelji, bližnjih, terapeuta, rad na specifičnim tehnikama kao vježbe disanja, fizičko kretanje, mindfulness tehnika, meditacije, molitva & vjera, potpora zajednice - grupa ljudi koji isto prolaze, te posebno kognitivno bihevioralna tehnika, čine velik dio oporavka i učenje kako se nositi sa životom.

Duševni mir i umna tišina nadalje daju nam snagu koja je bitan pokretač za produktivnije i konkretnije promjene. U ovom momentu više nema borbe za prevlast ili kontrolu, nema prisile, nema opiranja sadašnjosti. U tim trenucima kroz svakodnevni rad otvaraju se količine energije koje su bile zarobljene unutar mentalnih procesa, unutar srdžbe, ljutnje, borbe, nemira i pokušaja da se silom djeluje na Sada.

Znači, radimo s time, ne protiv toga niti u borbi s time. Radimo s mirom koji nam daje mogućnost lakše prosudbe, djelovanja i jasnijih odluka. Biti smiren, biti svjestan i jasan, ne znači biti pasivan. Dapače, to je vrlo aktivan rad, ali rad koji se ne ispoljava ispadima agresije koje doživljavamo gotovo svakodnevno. Ljudi smatraju da je svaki rad koji ne odgovara njihovim usvojenim navikama ponašanja, krivi način. Ne treba brkati pasivnost i lijenost sa prepuštanjem datom momentu u kojem se sa buđenjem mira u nama, budi i mogućnost da se situacija ostavi onakvom kakva sada jest ili mijenja na jedan drugačiji, manje stresan način. Knjiga svjetski poznatog Eckharta Tolle-a "Moć sadašnjeg trenutka" mnogima služi kao inspiracija, pomoć i materijal za propitkivanje.

Ne podcjenjujmo niti moć strpljenja. Strpljenje nije samo karakteristika koju imamo ili nemamo, već jedna moćna karika koja nam također daje snagu koja ne izranja brzo, ali zasigurno postaje jaća i produktivija s vremenom. Strpljenjem ujedno gradimo karakter, izgrađujemo, oblikujemo i formiramo plemenite osobine poput suosjećanja, razumijevanja, aktivnog slušanja i promatranja bez osude. Strpljenje nije samo jedna odlika, ona nosi niz čovjekovih plemenitih osobina sa sobom. U velikim životnim prekretnicama, strpljenje je veliki saveznik, a ujedno i naše najsnažnije oružje koje posjedujemo.

Kao što sunce ima više funkcija, utjecaja i blagodati na ljudsko tijelo, duh, našu planetu, te svako živo biće koje ovdje prebiva, tako isto mir i tišina sa mnogim funkcijama održavanja života, izranjaju iz nas u momentu kada se prestanemo boriti sa demonima vlastite prošlosti i budućnosti. Iako relativno, vrijeme je tihi suputnik koji nas prati od rođenja do smrti, iako je kao i prostor - samo Maya (iluzija)...što god uzeli vračamo se na početak. 

Željom da zaštitimo ono smo smatramo da jesmo, mi "ogrubimo." 

Što se dešava kada više nismo čak niti približno u stanju kontrolirati vlastiti karakter, ponašanje? Što se dešava kada nesvjesni postupci preuzmu nas same? Koliko smo puta tokom života mislili najbolje, a nekako nesvijesno i instinktivno učinili upravo suprotno tome? 

Navika postane sastavni dio nas, stopljena sa našim zemaljskim postojanjem. U tom djelovanju redovito se događa da ne vidimo objektivnu sliku događaja ili ljudi, već djelujemo bez odmaka, zavirivši iz nekog drugog kuta.

Izgrađujući sebe, s vremenom sagledamo da je odgovor uglavnom negdje u sredini, dajući iskustvu i intuiciji dio pažnje, ali ne oduzeti si u isto vrijeme ljudskost, obzirnost, ispravnost i suosjećanje koji su toliko  bitni u zdravom pogledu na život - gdje um neće zasjeniti emocije, niti će emocije prevladati razumom. 

Pritisak sjećanja prošlosti takva kakva jest, muče dodatno strahovi za budućnost, te nam otimaju ljepotu današnjice - sadašnjeg trenutka mira. Najteži zadatak je uznemirani um dovesti praksom, vježbom, navikom do trenutka kad osvješteno djeluje i u najzahtjevnijim trenucima svakodnevice, unatoč "ludovanju" uma, lučenju hormona stresa, lupanju srca, gubitku daha.

To je zadatak koji slijedi kada čovjek pod pritiskom velikog tereta više ne može podnijeti takve teške reakcije na svakodnevne stresove i okrene se posvečivanju pažnje momentima buđenja svijesti koja traži drastične promjene da bi ćovjek mogao dalje prolaziti i nositi se sa težinom tereta života i okrutnosti svijeta oko sebe.

Ne radimo na tome da otupimo, radimo na tome da treningom reakcije našeg tijela budu blaže, a naša svijest jaća i istančanija. Navikama, vježbom, treningom jaćamo mentalne sposobnosti i slabimo burne reakcije tijela koje nas isvrpljuju pri najmanjem stresu.

Vraćajući se na početak ovog teksta, ono u čemu možemo jedan drugome pomoći jest davanje alata konkretne i praktične pomoći. Dok je surov sustav živ i ljudi se ne probude iz sna u kojem sve više sliče na robote koji prihvaćaju svoju sudbinu i naredbe vrha vladajuće piramide, pojedinac se mora spajati u male zajednice istomišljenika koji rade na sveopćoj dobrobiti. 

Čovjek kao svjesno i duhovno biće ima puno veći nivo slobode nego li nas uče kroz život. Ta sloboda nije nužno vezana uz vanjski svijet, već oslobođenje ljudskog duha u njegovom unutarnjem svijetu koji ne smije biti porobljen i ovisan od vanjskog svijeta. To je duh ratnika.

Uz društvo koje danas dominira, uz norme vanjskog svijeta koje nas drže u robovlasničkom sistemu koji se kroz povijest samo nazivom mijenja, naša je odgovornost da vučemo iz blata jedni druge.

S druge strane, naš um ima svoje navike, za koje se uspješnim pokazala tehnika autogenog treninga, gdje se uspješno podučava kako ovladati dijelovima sebe na način da ih otpuštamo mirno, kako promatrati vlastiti um u cilju oslobođenja, kako razumjeti dinamiku i pravu prirodu osjećaja grižnje savjesti koji nam može zaista trovati život i otežati pravo razumijevanje i viđenje "stvarnosti," te smještanje pojma vremena tamo gdje je tome mjesto, umjesto vječite borbe poput Cervantesovog Don Quixote-a koji nikako ne može izaći na kraj sa svojim borbama i zamišljenim neprijateljima.

Jer, konačno, vremena imamo premalo da bismo ga baš u potpunosti izgubili i žalili za njime, zar ne?